MOJ DOŽIVLJAJ „RUKE KOJA VODI“
27.12.2015
Životne stvari poput nabavke namirnica, plaćanja računa, odlaska k liječniku i sl. mnogi uzimaju zdravo za gotovo. Slijepa osoba zbog prirode svog invaliditeta će do kraja života, bez obzira na razinu samostalnosti, biti ovisna o nekome. Rehabilitacija, edukacija ali i današnja moderna tehnologija može nam znatno poboljšati kvalitetu života, međutim još uvijek ima znatan broj slijepih osoba koje nisu u mogućnosti završiti program rehabilitacije što zbog obiteljske situacije, dodatnih zdravstvenih poteškoća, nedostatka financijskih sredstava, ali nerijetko iz straha i vlastitog osjećaja nemoći.
Zahvaljujući Ministarstvu socijalne politike i mladih i programu „Ruka koja vodi – asistencija slijepim osobama u svakodnevnim aktivnostima“, na temelju kojeg je Udruga slijepih Karlovačke županije zaposlila gđu Ivanu Canjar, bacc. fizioterapije na radno mjesto videćeg pratitelja, mnogim našim članovima pružena je šansa da se olakša svakodnevica i poboljša kvaliteta života. Zbog raznih situacija u kojima se članovi naše Udruge nalaze Ivanina pomoć im je više nego neophodna.
Ja sam veći dio svog života gubio vid i mrak je u konačnici došao kad sam imao samo 25 godina. Znam što je osjećaj bespomoćnosti jer sam proveo gotovo dvije godine „zatvoren“ u kući. Izgubio sam znatan broj svojih prijatelja i rijetko sam izlazio iz kuće. Učlanivši se u Udrugu slijepih Karlovačke županije i završivši program rehabilitacije i srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje „Vinko Bek“, pružena mi je druga šansa.
To ne bi bilo moguće bez podrške sustava, Udruge, obitelji, ali i moje čvrste volje. Danas sam samostalna osoba i mogu dosta toga obavljati sam, no uvijek će bit i situacija kada će mi biti potrebna pomoć. Postoje trase u Karlovcu koje nisu prilagođene slijepima, a pogotovo određeni kvartovi. Mogu samostalno otići do Zagreba koristeći se javnim prijevozom i štapom i dosta trasa obaviti sam, ali ne mogu otići do svoje zubarice koja mi je udaljena 300 metara od autobusne stanice. Također i pristup nekim trgovinama bez pratnje nije moguć.
Svjestan sam činjenice da sam ja u svojoj Udruzi iznimka. Mnogi naši članovi su u kasnijoj životnoj dobi izgubili vid, te zbog različitih životnih okolnosti nisu bili i nisu u mogućnosti sudjelovati u edukacijama samostalnog kretanja. Njima je prvenstveno neophodna pomoć videćeg pratitelja, i oni su ti koji svakodnevno zahvaljuju na ovom programu i gđa. Canjar, ali ponekad i ja sam iznimno zahvalan što je ona dio naše Udruge i stoji nam na raspolaganju.
Uvijek na ulici ima ljudi koji su spremni pomoći, ali za neke stvari je ipak potrebno imati povjerenja u osobu koja vam pomaže, a Ivana je zasigurno osoba od povjerenja.
Denis Velimirović
